CRKVA PRESVETOG OTKUPITELJA

Crkva Presvetog Otkupitelja posljednje je počivalište velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, kao i najbližih članova njegove obitelji: majke Marte, oca Mate, braće Marka i Petra, sina Tvrtka i supruge Olge. Gradnjom ovoga objekta ispunio je namjeru da svojoj obitelji izgradi grobnicu, a svom rodnom kraju podari crkvicu u kojoj će se, prema njegovoj želji, glagoljati misa na narodnome jeziku.

Za njezinu izgradnju (1926. – 1930.) odabrao je Paraćevu glavicu, brežuljak na sjeverozapadnome dijelu Petrova polja koji katastarski pripada selu Ružić, a udaljen je samo desetak minuta hoda od kuće obitelji Meštrović u Otavicama. Arhitektonski projekt Ivana Meštrovića realizirali su arhitekti Harold Bilinić i Lavoslav Horvat te graditelj Marin Marasović, kiparevi dugogodišnji suradnici i prijatelji, a zemljište je donirala općina Drniš.

Na uzvisini od 20-ak metara uzdiže se masivan kubus građen od autohtone vrste kamena – vapnenca i muljike, koji dandanas dominira Petrovim poljem tvoreći prostorni akcent nadaleko vidljiv iz različitih vizura. Vanjski tlocrt sačinjava jednostavnu kvadratnu osnovu s pravokutnim istakama na sve četiri strane, dok zidna ploha u unutrašnjosti prelazi u osmerokut. Arhitektonske uzore pronalazi u antičkim centralnim građevinama, poput Dioklecijanova mauzoleja u Splitu, dok su jednostavnost oblikovanja vanjskoga plašta i čistoća plastičnih oblika odraz Meštrovićevih arhitektonskih promišljanja.

Oblikovanje unutarnje arhitektonske plastike potrajalo je čitavo četvrto desetljeće, a na njemu su radili Meštrovićevi učenici i suradnici Grga Antunac, Antun Augustinčić, Ivo Lozica, Marijan Matijević, Dragutin Orlandini i Vanja Radauš. Unutarnja zidna ploha ritmički je razvedena naizmjeničnim pravokutnim i polukružnim nišama. One su poslužile kao okvir za reljefe koje su po Meštrovićevim gipsanim modelima isklesali spomenuti kipari. Povrh oltara nalazi se Vječno raspeti nošen na krilima serafina, a četiri polukružne niše krase prikazi evanđelista. U sjevernoj pravokutnoj niši prikazano je Porođenje Krista ikonografski popraćeno scenom Navještenja na bočnim zidovima – likom sv. Marije i anđela Gabrijela, dok se u južnoj nalazi reljef Oplakivanje, upotpunjen dvjema uznesenim Dušama pokojnika.

Oslikavanje kupole, nažalost, nije dovršeno, ali naknadno postavljene skice otkrivaju Meštrovićevo neobično ikonografsko rješenje. Raspored figura na skicama čitamo kao hijerarhijski niz na tri razine: na bazi sjede proroci, odnosno duhovni učitelji, a nad njima se uzdižu arkanđeli usmjerujući svoja tijela ka središnjem božanstvu u centru kupole. Sveukupan ikonografski program moguće je rekonstruirati iz velikog broja skica i crteža za dekoraciju kupole koji se čuvaju u Galeriji Meštrović u Splitu. Sudeći po njima, Meštrovićeva namjera bila je prikazati sve velike svjetske religije (židovstvo, kršćanstvo, islam, hinduizam, konfucijanizam), ali isto tako, povezati profano i sakralno u želji da dade počast najvećim duhovnim dosezima čovječanstva: umjetnosti i religiji.

Ispod sakralnog prostora crkve, ukopan pod zemljom, nalazi se sepulkralni dio. Odmah nakon ulaza u crkvu, na podu je kamena ploča koja zatvara ulaz u kriptu. Ulaz u crkvu krasile su kasetirane brončane vratnice na kojima je Ivan Meštrović portretirao članove svoje obitelji. Lijeva vratnica posvećena ženskoj lozi prikazivala je redom njegovu majku Martu, prvu suprugu Ružu, drugu suprugu Olgu, te kćerke Martu i Maricu. Na desnoj je ovjekovječio muške članove obitelji: oca Matu, svoj autoportret, brata Marka, najmlađeg brata Petra i sina Tvrtka. Na vratnicama je prikazano samo troje od četvero djece Ivana Meštrovića. Naime, najmlađi sin Mate rođen je 1930. godine, a tada su vratnice već bile dovršene.

Nažalost, brončana vrata s portretima ukradena su za vrijeme velikosrpske okupacije (1991. – 1995.) i do danas nisu pronađena.

Literatura

JURIĆ, Zorana. U Meštrovićevom rodnom kraju, Muzeji Ivana Meštrovića, Split, 2010.
JURIĆ ŠABIĆ, Zorana. Dekodiranje Meštrovića, Muzeji Ivana Meštrovića, Split, 2015.