MEŠTROVIĆEVE CRIKVINE KAŠTILAC

Crkvicu i njezin sadržaj namijenio sam našem narodu u prvom redu njegovim širim slojevima, koji kako znadete živi još uvijek u svojim vjerskim tradicijama, pa je moja želja bila da i taj svijet nađe svoje zadovoljstvo, a ne samo oni koji su u umjetnosti izobraženi. (Iz pisma Ivana Meštrovića Cviti Fiskoviću od 3. siječnja 1955.)

Meštrovićeve Crikvine smještene su u splitskom predjelu Meje, ispod južnih obronaka poluotoka Marjana, uz more, u blizini Galerije Meštrović. Riječ je o sakralno – umjetničkoj cjelini nastaloj na ruševnom utvrđenom poljoprivrednom imanju s ostatcima građevina obitelji Capogrosso iz 16. stoljeća.

Taj zapušteni kompleks uvriježenoga naziva Kaštilac Capogrosso, koji je kroz povijest služio različitim potrebama, kupili su 1939. Ivan Meštrović i njegov brat Petar, želeći ga urediti i prenamijeniti. Premda je tlocrtna osnova cjeline ostala sačuvana, Ivan Meštrović svojim je preinakama i novogradnjama ipak u znatnoj mjeri izmijenio gabarite i izgled pojedinih građevinskih ostataka. Pokoje je srušio, no najvećim je dijelom zanemario njihovu nekadašnju funkciju. U zapadnom dijelu kompleksa, koji je namjeravao pretvoriti u izložbeni prostor svojih skulptura, izgradio je trijem za smještaj gipsanih modela, te izložbenu glavnu dvoranu – današnju crkvicu Sv. Križa – u kojoj je izložio drvene skulpture s motivima iz života Isusa Krista: figuru Raspeće iz 1916. i dvadeset osam reljefa nastalih između 1917. i 1950. Istočni dio kompleksa bio je predviđen za stanovanje. Zbog arhitektonsko – skulpturalnoga obilježja cjeline – Meštrovićevih prostornih intervencija i njegovih kiparskih ostvarenja, cjelovitosti tematskoga ciklusa te spajanja prirodnoga i povijesnoga ambijenta – kao i zbog umjetnikove emocionalne vezanosti za ovaj prostor, Crikvine zauzimaju jedinstveno mjesto unutar Meštrovićevoga opusa. Također smatramo da su Crikvine, premda možda ne u svim svojim segmentima, u kontekstu vremena i prostora u kojem Meštrović djeluje istaknut primjer obnove zanemarene baštine, naravno, imajući u vidu stanovite konzervatorske propuste koji su pri tom učinjeni.

Meštrović je obnovljene Crikvine prvi put vidio godine 1959., za vrijeme svoga boravka u Hrvatskoj. Bio je to njegov prvi posjet domovini od odlaska 1942., ali i posljednji. Ondje mu je 15. kolovoza priređeno rođendansko slavlje. Ponesen uspomenama, namjeravao je doći i sljedeće godine, međutim spriječilo ga je narušeno zdravstveno stanje.

O nazivu kompleksa Crikvine

Nakon prijelaza u vlasništvo Narodne Republike Hrvatske darovnicom od 31. siječnja 1952., kojom Meštrović daruje hrvatskom narodu svoje kuće u Zagrebu i Splitu, Crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama, te zapadni dio imanja Crikvine u svome vlasništvu, uz pripadne građevine i umjetnine, uvriježio se naziv Kaštelet. Zanimljivo je, međutim, da se sam umjetnik protivio naslovljavanju objekta tim imenom. Njegova pretpostavka, naime, da na zemljištu postoje ostatci starih crkava – u istočnom dijelu kompleksa temelji stare crkvice (što su naknadna istraživanja osporila) te crkvica Gospe od Dobrog Savjeta, a u zapadnom dijelu novoizgrađena crkvica Sv. Križa, za čije je podizanje upotrijebljen kamen staroga zdanja – ponukalo je Meštrovića da kompleksu nadjene ime Crikvine: ostatci starih crkava. Taj je naziv istaknuo u svojoj darovnici. Razložnost toga naziva pojašnjava i povjesničaru umjetnosti Cviti Fiskoviću (ravnatelju Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju, pod čijom su se nadležnošću tada nalazili Galerija Meštrović i Crikvine), u pismu iz 1955.: "Meštrovićev kaštelet" ne može nikako biti, jer to nisam gradio ni kao "kaštelet" ni za sebe, već kao malu zadužbinu za naš puk, davši mu sadržaj koji je najbliži njegovim duhovnim tradicijama, a koji ujedno prikazuje dramu čovjeka svjetlo naše.

Vi tako znadete da se tako često nazivlju mjesta gdje je i samo tradicija, da su tu bile neke crkve. To je bio jedan razlog, a drugi je da iskreno kažem bio da to ne bi Splićani u svojoj lijenosti da misle, nazvali "Kaštelet Capogrosso". Ti njihovi običaji često se ne slažu s našim karakterom, i davaju, makar i nehotice, tudjinsko obilježje tom komadiću hrvatske zemlje na što se tudjin često pozivao.

Crikvine mi se svidio, jer je to stara hrvatska riječ. Neka lokalni povjesničari u svojim studijama pišu što hoće, ali nisu vlasni da preko mojih reljefa iz života Isusa od Nazareta napišu "Kaštelet", pa bilo to sama kakvim dodatkom.

Literatura

ŠEPAROVIĆ PALADA, Maja. Meštrovićeve Crikvine, Muzeji Ivana Meštrovića, Split, 2012.