Otkrivanje Svetozara Prodanović : tri pristupa
Iako dosad nespominjani, a slobodno se može reći i nepoznati fotograf, Svetozar Prodanović ostavio je trag kakav je malo koji fotograf njegova profila i vremena ostavio u dokumentarnoj hrvatskoj fotografiji. Ovom izložbom se predstavljaju život i djelovanje Svetozara Prodanovića u nastojanju da se njegov rad vrednuje u skladu sa zahtjevima profesionalne umjetničke fotografske struke. To je razlog zašto se pristupilo iz tri različite perspektive: povjesničara umjetnosti, konzervatora restauratora i fotografa
Prikaz života i rada Svetozara Prodanovića (Slunj, 1895.- Zagreb, 1961.)
Svetozar Prodanović rođen je u fotografskoj obitelji Milana M. i Marije Prodanović koji otvaraju prvi atelijer u rodnom Pakracu 1890. seleći se svakih godinu ili dvije i radeći u drugom gradu. Tako 1895. žive i rade u Slunju gdje je Svetozar rođen. U Zagrebu se trajno nastanjuju 1899. godine a Svetozar 1907. završava Državnu mješovitu pučku školu u Bogovićevoj ulici.
Šest godina kasnije (1913.) nastavlja s obrazovanjem i upisuje I. tečaj slikarskog odjela škole Otona Ivekovića pri Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti. Na kraju školske godine Prodanović izlaže svoje radove na školskoj izložbi, te su oni istaknuti u Hrvatskoj prosvjeti. Školovanje traje dvije godine, ali ga prekida zbog odlaska u vojsku, te završava tek u veljači 1919. Već sljedeće godine počinje raditi kao fotografski pomoćnik kod Mihajla Merčepa, nekadašnjeg očevog suradnika i potom kod Arnolda Braunnera, te krajem 1922. nastavlja u očevom atelijeru u Ilici 168 u kojemu radi sve do svibnja 1930. kada atelijer prestaje s radom. U lipnju Svetozar otvara vlastiti atelijer u Ilici 152 koji djeluje do studenog 1934. Većina fotografija vezana je uz rad umjetnika, ponajviše kipara, a u fotografiranju skulptura treba razlikovati četiri pristupa s kojima započinje njegov otac: fotografije nastale u umjetnikovom atelijeru, u Ljevaonici metala Umjetničke akademije, javne plastike i za objavu u publikacijama. Jedan od kipara s kojim surađuje je i Robert Valdec za koga fotografira tri varijante Spomenika Kralju I. Oslobodiocu (do sada neobjavljene fotografije) što rezultira fotografskim albumom Fotografija osnova i modela za spomenik u Velikom Bečkereku (1924.-1926.). Taj album je među prvim potpisanim uradcima Svetozara Prodanovića jer osim pečata na stražnjoj strani fotografije, u katalozima je iznimno rijetko potpisan. Zato je poseban i katalog IV. kolektivne izložbe Ivana Meštrovića održane 1932. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu jer na ovitku piše njegovo ime. Još je jedna sličnost u suradnji s Valdecom i Meštrovićem. Naime, izabranu varijantu Valdecovog Spomenika kralju, Prodanović fotografira u svim fazama od makete i studije u gipsu do modela u glini. Iste faze fotografira i kod Meštrovićevog Spomenika Grguru Ninskom. Valdecov model Spomenika kralju fotografira uz studiju s jedne i čovjekom s druge strane kako bi omjeri skulpture bili jasni. Taj način rada ponavlja i s Meštrovićevim Indijancima jer oba kipara šalju fotografije spomenika na odobrenje naručitelju. U istom periodu (1924. do 1929) surađuje i s Ivom Kerdićem na desetak djela a zvono za crkvu Svetog Blaža u Zagrebu fotografira u zvoniku. Fotografija nadgrobnog spomenika obitelji Weiss jedina je poznata iz suradnje sa Slavkom Brillom. Nešto više ih je ostalo u suradnji s Vojtom Branišom a najbolja je Sveta Cecilija. Za Prodanovićev rad vrlo je važno spomenuti časopis Svijet u kojemu potpisan objavljuje od 1928. do 1932. samostalne izložbi u Salonu Urllich Frana Kršinića (1929.) i Maksimilijana Vanke (1930.), pregleda rada Roberta Valdeca, Međunarodne izložbe u Barceloni (1929.), Izložbe jugoslavenske skulpture i slikarstva u Londonu (1930.) kao i IV. kolektivne izložbe Ivana Meštrovića u Zagrebu (1932.). U Fototeci Atelijera Meštrović u Zagrebu sačuvano je 170 fotografija Meštrovićevih djela s kojim surađuje od 1924. do 1934. kada nastaju javni spomenici: Josip Juraj Strossmayer (1924.) za Zagreb, Indijanci za Chicago (1928.), Grguru Ninskom za Split (1929.), Kralj Petar I. za Kastav (1931.), Andrija Medulić (1930.-1932.) za Zagreb, Zahvalnost Francuskoj za Beograd (1930.) i nerealizirani Spomenik Bolivaru (1929.-1930.) koji je zahvaljujući fotografijama rekonstruiran na izložbi. Njihovo oblikovanje Prodanović prati kroz različite faze nastanka, ponekad od gline do postavljanja u javni prostor. Iznimno su vrijedne fotografije ženskih aktova nastalih u međuratnom periodu zbog suptilnosti prikazivanja golih tijela s dozom senzualnosti što najčešće uspijeva biranim kutom fotografiranja i osvjetljenja igrajući se chiaroschurom. Osvjetljenjem će oživjeti portret u glini Johana Wolfganga Goethea, ali i naglasiti patnju Krista u Raspeću Velikom za crkvu Svetog Križa u Meštrovićevim Crikvinama Kaštilcu u Splitu kao i mir Isusa u Vječno razapetom za grobnicu obitelji- crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama. Po završetku njihove suradnje, Meštrović više nema fotografa s kojim je tako intenzivno surađivao, a koliko je ta suradnja bila jaka svjedoči i fotomontaža Grgura Ninskog na Peristilu nastala četiri mjeseca prije postavljanja koju šalje don Frani Buliću, glavnom protivniku postavljanja Grgura na spomenuto mjesto.
Nakon zatvaranja atelijera, nema podataka o njegovom radu sve do 1946. kada u Atelieru Marinković radi kartone za vitraj Svetog Marka Evanđeliste za Župnu crkvu svetog Euzebija i Polonija u Vinkovcima, te 1951. kada radi kartone za vitraj svetog Ivana Krstitelja za istoimenu crkvu u Ponikvama kraj Dubrovnika. Iako je Prodanović bio u službi umjetnika ili njegovog djela, kvalitetom svoga rada Prodanović se izborio za valorizaciju vlastitog do sada poznatog opusa.
