Spomenik Andriji Meduliću (Zagreb, 1930.–1932.) jedini je Meštrovićev zagrebački spomenik načinjen u kamenu. Osim te posebnosti, uz skulpturu se vezuje nekoliko zanimljivosti – s početka, te vrhunca njegove umjetničke karijere. Naime, Meštrović je jedan od utemeljitelja Društva hrvatskih umjetnika Medulić osnovanoga 1908. godine u Splitu na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi. Društvo, čiji je predsjednik bio slikar Vlaho Bukovac, određivali su regionalni karakter, te zalaganje za političko i kulturno jedinstvo južnih Slavena. Za ime Društva zaslužni su Meštrović i slikar Emanuel Vidović. Andrija Medulić (1510./1515.–1563.) sam je preuzeo nadimak Schiavone (dalmatinski Hrvat), pa ovaj odabir svjedoči o kontinuitetu hrvatske kulture i dalmatinskog identiteta. Kao predložak za bistu Meštroviću je poslužio portret koji je Vidović pronašao u knjizi Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Andreas Medulić Schiavone.
Godine 1910. Meštrović sudjeluje na izložbama Meštrović – Rački i Nejunačkom vremenu uprkos. Oba su izložbena projekta imala snažni politički predznak, a priredilo ih je Društvo hrvatskih umjetnika Medulić u Umjetničkom paviljonu. Ovako Meštrović opisuje pripreme izložbe Nejunačkom vremenu uprkos: „(…) Zajedno smo radili u Umjetničkom paviljonu, zajedno se hranili, a za pokriće materijalnih troškova, za platno, boje i sadru, dali smo ja i Rački od zarade na našoj izložbi, a isto tako smo plaćali hranu kolegama bez sredstava. Kuhale su nam i slale hranu Krizmanova majka i sestre, samo uz naplatu stvarnih troškova. Dakle, jedna mala komuna.“
Početkom tridesetih godina Meštrović se ponovno vraća temi Medulića. Oblikuje punu figuru, zadržavajući slične portretne karakateristike ranije biste. Kipar manirističkoga slikara prikazuje u trenutku umjetničke kreacije, što je naznačeno karakterističnim položajem tijela koji odaje koncentraciju, te paletom koju drži u lijevoj ruci, baš kao i na portretu reproduciranom u Kukuljevićevoj knjizi. Spomenik Andriji Meduliću isklesali su u vrapčanskom kamenu studenti zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. U fototeci Atelijera Meštrović čuva se fotografija snimljena u klasi na Akademiji, na kojoj uz skulpturu stoje Vanja Radauš, Ivo Lozica, Grga Antunac. Ne zna se tko je prenio spomenik u kamen.
Kip je postavljen prema Meštrovićevoj želji povodom njegove samostalne izložbe održane 1932. godine u Umjetničkom paviljonu. U pismu Rektorata Državne umjetničke akademije, koje je 20. travnja 1932. godine upućeno gradonačelniku grada Zagreba, Stjepanu Srkulju, navodi se: „Kako se 10. maja o.g. otvara u Umjetničkom paviljonu izložba radova Ivana Meštrovića, to ovaj rektorat smatra uputnim, da se prema želji izlagača, ovaj kameni kip kao vlasništvo gradske opštine izloži pred Umjetničkim paviljonom, gdje bi ostao i poslije izložbe, ali privremeno“.
IV. kolektivnu izložbu Ivana Meštrovića javnost je dočekala s iznimnim zanimanjem. U tome je razdoblju, poznatom još i kao zagrebačko razdoblje, Ivan Meštrović djelovao kao profesor i rektor zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, te je podizao brojne spomenike u domovini i inozemstvu, što ga je uz ostala postignuća, afirmiralo kao najznačajnijega hrvatskog kipara.
Raymond Warnier, osnivač Francuskog instituta u Zagrebu, te 1932. godine, u osvrtu na Meštrovićeve spomenike istaknuo je i spomenik Meduliću: „Umjetnik, koji je neko vrijeme proučavao apostole i proroke, čini se da je odlučio da prikaže čitav niz likova, koje držimo za narodne apostole. Tako njegovi najnoviji spomenici: biskup Strossmayer, koji se borio za budućnost naroda, kao i ličnost Grgura Ninskoga. Na sličan razvitak nailazimo i u drugom ciklusu djela posvećenim likovima, koje ću nazvati profanim apostolima: Medulić, zvan Schiavone, dalmatinski slikar, koji se brojio medju najznamenitije ličnosti talijanske renesanse i Marulić, hrvatski pjesnik itd.“
Kipar je postav IV. kolektivne izložbe Ivana Meštrovića radio sa slikarom i prijateljem Tomislavom Krizmanom, s kojim je 1910. godine u istom prostoru postavljao izložbu Medulićevaca, Nejunačkom vremenu uprkos. Godine 1932. preuređen je cijeli Umjetnički paviljon, koji je bio u vrlo lošem stanju. Izloženo je 60 skulptura i reljefa, te 37 crteža, a izložbom su dominirali, otprije postavljeni, monumentalni sadreni odljevi spomenika, čikaških Indijanaca i Spomenika Grguru Ninskom.
Postavljanjem Spomenika Andriji Meduliću, koji je bio i dar gradu Zagrebu, Meštrović je obilježio izlagački prostor koji mu je bio iznimno bitan. U Umjetničkom paviljonu priređene su izložbe koje su odredile tijek njegove karijere. Znakovit je odabir portretirane osobe – umjetnika s kojim se početkom 20. stoljeća poistovjetila njegova generacija dalmatinskih umjetnika. Meštrović je pak poput Andrije Medulića punu svoju afirmaciju ostvario izvan domovine, te je stvarao spone između hrvatske i europske kulture, koje traju do danas.
Barbara Vujanović, viša kustosica Atelijera Meštrović