Mihi videtur…
U kontekstu izlaganja kod Meštrovića, nije samo riječ o izlaganju pojedinih djela već i o vrlo složenu izložbenom programu koji definira presjek ključnih točaka kipareva života i osobnosti.
Kiparska instalacija donosi u vrt Meštrovićeve mediteranske kuće svjetlo Sredozemlja koje pamti i prenosi tisućljetnu tradiciju i vjeru. Istu onu koja Kuzmu Kovačića dotiče pri prvim hvarskim koracima, istodobno ga povezujući sa stoljećima kršćanske tradicije i duhovnosti čuvane u bazenu Sredozemnog mora. „Svjetlo Sredozemlja“, svjetlo vjere njegova su veza s Meštrovićem, ali su također i, nikad potrebnije, svjetlo istine i svjetlo umjetnosti. Središnji bijeli torzo, inspiriran Tizianovom Danajom, divljenje je antici iz koje je baština ovoga kraja potekla, ali i veza s istim mediteranskim krugom obalama kojega hodočasti, više od svega taknut onim što nalazi u Svetoj Zemlji.
Vrt popunjava plavičastom slamom i plavom tekućinom, morem, koje je, osim putovanja, Kovačićeva mjera za definiranje blizine, daljine te nestvarnosti i neopipljivosti spomenutih dimenzija. Zrcala koja pod Sunčevim zrakama u svakom trenutku mijenjaju svoj odraz ukazuju nam na krhkost i efemernost ne samo materije nego i vrijednosti i poimanja. Kovačićeva je instalacija svojevrsni “memento mori” jer nas suočava s prolaznošću materijala i privremenosti instalacije, ali i “momento vivere” jer slavi ljepotu trenutka prisutnosti vlastite umjetnosti u nestvarno lijepu ambijentu.
„Hramski mramor“ dočekuje nas na samome ulazu i vodi prema „Znaku Spasenja“ na vrhu stuba. U istočni dio vrta smješta „Kraj Staroga svijeta“, skulpturu od željeza, a na zapadu se nalazi „Rasuta larva“ od terakote. Ne zaustavlja se u vrtu, već ulazi u prostor kuće koju ispunjava reljefima: „Na hrvatskom žalu“, „Inicijal za Ribanje Petra Hektorovića“, „Marina“, „Pučina“ (Sušac),„Plovidba“ (Svetac) i „Naša uvala“. Reljefi nose posebno važnu temu izričaja Kuzme Kovačića – naše more. More koje je u ovom slučaju zemlja i identitet, a ne samo lirska, estetska inspiracija. Kovačićevo je more kroz cijeli njegov opus životni prostor našega naroda.
Izložba prožima cijeli Meštrovićev prostor te tako izlazi na terasu gdje cjelinu zaokružuju skulpture: „Meštrovićev čempres“, „Slali su ih još i više“, „Suton u Zaljevu hrvatskih svetaca“ i „Muka sv. Lucije“.
Uz duboku, višeslojnu simboliku svakog elementa i djela napose, izložba
je temeljena na baštini života kipara koja kaže da je sve hodočašće. Hodočašće
hrvatskim nacionalnim prostorom i putevima kršćanstva…
(iz predgovora Vesne Bulić Baketić)
Izložbe
