Pejzaži i akt u skulpturi
Izložba Umjetnik kod Meštrovića: Frano Missia uvid je u dio opusa Frane Missije, slikara koji se okušao i kao kipar. Gostovanje u malom prostoru Atelijera za glinu u Galeriji Meštrović fokusiranje je na samo dva segmenta među različitim izričajima kojih se Missia dotakao tijekom svog umjetničkog i životnog puta. Koloristički pejzaži, najčešće rodnoga kraja, te kasno okretanje prema modeliranju putenih žena kakve je do tada prikazivao akrilikom na svojim platnima velikih dimenzija. Izložba je poput zavirivanja, tek laganog djelomičnog otvaranja vrata u jedan svijet pun kolorističke ekspresije, poznatih nam i nepoznatih veduta često taknutih ljudskom prisutnošću. Pozivnica u Franin svijet koji uz latentne melankolije i promišljanja o neprihvaćanju, prije svega nosi neopisivu životnu radost i nepresušne emocije prema lijepome.
Pejzaži predstavljeni na izložbi Umjetnik kod Meštrovića 2018. mahom su ostvareni u novome mileniju, nastali nakon 2002. godine. Njegovi stariji pejzaži nastajali tijekom šezdesetih i sedamdesetih nose geometrizam usmjeren apstraktnoj poetici temeljenoj na američkom apstraktnom ekspresionizmu, ali kako je vrijeme više odmicalo i vedute su se sve više odmicale od apstraktnih formi te se kretale prema kolorističkoj ekspresiji i mekanim formama. Unatoč crtačkoj vještini i snažnom uvjerenju da je crtež u osnovi svega, Frano neće otići u pejzažni realizam. Zadržat će mističnost i bajkovitost svojih mjesta utječući tako na znatiželju promatrača koji se konstantno pita radi li se tu o Franinu dojmu ili nestvarnosti karipskoga sutona.
Unatoč privlačnosti stranih veduta i sveprisutne potrebe za kretanjem i istraživanjem svijeta, dalmatinski pejzaži i posebni kadrovi splitske prirode otkrivaju se kao esencijalni i prirođeni. Prikazujući Dalmaciju Frano kombinira prikaz stvarnog krajolika s osjećajem koji u njemu evocira topli mediteranski zrak dok struji nad kadrom odabrane uvale. Iako smo u sferama emocionalnog i subjektivnog s nevjerojatnom sigurnošću mogu ustvrditi da akrilom pokušava uhvatiti osjećaj sunčevih zraka, pjev cvrčaka i miris borovine koji do njega dopire dok selektira vedutu koju će ovjekovječiti na platnenom kvadratu. Često odlučuje svoj krajolik obogatiti i ljudskom prisutnošću bilo da je riječ o kupačici, više njih ili mitološkom biću koje je svoj trenutak predaha potražilo upravo u krajoliku Franina djetinjstva. Borovi, čempresi i drugo dalmatinsko raslinje svojom upečatljivošću provocira snažnu kolorističku paletu, ali ipak kontroliranu i zaustavljenu na vrijeme da ne zadre u fovistički žar.
Novi milenij donio je i okušavanje u skulpturi gdje su njegove Willendorfske Venere s platna dobile novu dimenziju u glini. Na tragu bazičnih prethistorijskih ljudskih stremljena još od najranijih pokušaja izražavanja u skulpturi, Frano također svoje ženske likove vidi kao putene Venere izraženih ženskih atributa vezanih uz plodnost.
Iako se divio Henryju Mooreu, Franine skulpture nagog ženskog tijela nisu skrenule prema stiliziranju, nego su u potpunosti nalijegale na samo ponešto uvećanu realnu sliku bogatih ženskih proporcija. U pozama odmaranja, raznih emocionalnih stanja ili vježbanja, žena nije samo objekt ili studija proporcija nego je ispunjena karakterom trenutka. (V. Bulić Baketić, iz kataloga izložbe)
