Biografija
Djetinjstvo u Otavicama
1883. g. u Vrpolju u Slavoniji, na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza rodio se Ivan Meštrović, od roditelja Mate Meštrovića i Marte r. Kurobasa. Roditelji se nedugo nakon njegova rođenja vraćaju u zavičajno selo Otavice, mjesto u Dalmatinskoj zagori.
1884. – 1899. g. provodi djetinjstvo u Otavicama gdje izrađuje svoje prve klesarske radove u kamenu i drvu te priređuje svoju prvu „izložbu“ u Bojčićevoj oštariji u Otavicama, izlažući dječačke pjesme i crteže. Njegov mladenački talent biva naveliko zapažen te je tom prigodom zadarski Narodni list objavio prvi zapis o darovitom dječaku Ivanu Meštroviću-Gabriloviću i njegovim kiparskim radovima.
Šegrtovanje u kamenoklesarskoj radionici u Splitu
1900. g. uz novčanu potporu Drnišana, koji su u sklopu Društva za pripomoć prikupili sredstva za njegovo školovanje, odlazi u Split u kamenoklesarsku radionicu kipara Pavla Bilinića, kod kojega uči klesanje skulpture u kamenu, a njegova supruga Regina Bilinić, r. Vecchietti, podučava ga crtanju.
Prof. Ante Bezić prima ga na večernji tečaj za šegrte na splitskoj Realci.
Nakon završenog tečaja odlazi u Beč, no zbog neudovoljavanja formalnim zahtjevima uslijed nedostatka prethodnog obrazovanja, ne uspijeva upisati studij na tamošnjoj Umjetničkoj akademiji.
Studij na bečkoj akademiji
1901. g., uz prethodnu pripremu za prijemni ispit kod tada umirovljenog akademskog kipara Otta Königa, upisuje se na bečku Akademiju likovnih umjetnosti, prvo u kiparskoj klasi Edmunda Hellmera, a potom i u klasi Hansa Bitterlicha.
1902. g. na bečkoj Akademiji upoznaje francuskog kipara Augustea Rodina, koji mu postaje uzorom u njegovim ranim umjetničkim radovima. O svojim odnosima s Rodinom pisao je u tekstu Quelques souvenirs sur Rodin, prvi put objavljen u Analima Francuskog instituta u Zagrebu 1937. godine.
1903. g. po prvi put sudjeluje na izložbi Udruženja likovnih umjetnika Austrije – Secesija – kao i s udruženjem Mánes u Pragu.
1904. g. apsolvira kiparsku klasu na bečkoj Akademiji, slijedom čega se upisuje na studij arhitekture u klasi prof. Friedricha Ohmanna. Tijekom studija upoznaje buduću prvu suprugu Ružu Klein (1883. – 1942.), umjetnicu rodom iz Višnjice pokraj Varaždina, s kojom započinje i zajednički život. S prijateljem grafičkim dizajnerom Tomislavom Krizmanom priređuje izložbu u atelijeru na adresi Beatrix Gasse 14a. Prvi put izlaže s bečkim udruženjem umjetnika Hagenbund na njihovoj XIV. izložbi.
1905. g. sudjeluje na jubilarnoj izložbi Društva umjetnosti u Zagrebu, na kojoj za austrijskog cara Karla I biva otkupljeno djelo Majčinska briga. Izrađuje i svoju prvu javnu skulpturu, Spomenik Luki Botiću, splitskom pjesniku, koji potom biva postavljen na Botićevoj poljani u Splitu, danas Trg Republike – Prokurative.
1906. g. apsolvirao je dvije godine arhitekture kod Friedricha Ohmanna te postaje redovni član Udruženja likovnih umjetnika Austrije – Secesija. Na XXVI. Proljetnoj izložbi Secesije izlaže svoje djelo Zdenac života kao središnji izložak u I. dvorani paviljona Secesije. Sudjeluje i na Međunarodnoj umjetničkoj izložbi u Londonu u Paviljonu Austrije (Dalmatinski odio), a potom priređuje i samostalnu izložbu u Splitu.
1907. g. sklapa brak s Ružom Klein u bečkoj crkvi sv. Ivana Nepomuka. Po prvi put sudjeluje na VII. Biennaleu u Veneciji.
Kosovski ciklus – buđenje nacionalne svijesti
1908. g. uz materijalnu potporu bečkog industrijalca Karla Wittgensteina odlazi živjeti u Pariz i tu unajmljuje atelijer u četvrti Montparnasse, ulica Impasse de Maine. Izlaže potom na Jesenskom salonu (Salon d’Automne) u Parizu, nakon čega intenzivno radi na izradi fragmenata za Kosovski ciklus. U Splitu sudjeluje na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi.
1909. g. u Splitu, zajedno sa slikarom Emanuelom Vidovićem i drugim splitskim umjetnicima, osniva Društvo hrvatskih umjetnika „Medulić“ (1909. – 1919.). Ponovno izlaže na pariškom Salonu d’Automne s većim brojem radova, a biva uključen i u ocjenjivački sud. U Parizu izlaže i na Salonu de la Société nationale des beaux-arts.
1910. g. izlaže velik broj radova na XXXV. izložbi Secesije. Djela su potom prenesena u Zagreb, gdje u umjetničkom paviljonu zajedno sa slikarom Mirkom Račkim, kao član Društva „Medulić“ izlaže svoj Ciklus Kraljevića Marka. U okviru istoga Društva će, u istome prostoru, izlagati pod geslom Iva Vojnovića Nejunačkom vremenu u prkos. Iste godine za Zagreb biva otkupljen Zdenac života.
Rim 1911. – prva nagrada za skulpturu
1911. g. nastanjuje se u Rimu i sudjeluje na Međunarodnoj izložbi, gdje u Paviljonu Kraljevine Srbije izlaže svoje fragmente Kosovskog ciklusa, s velikom skulpturom Kraljevića Marka kao središnjim izloškom. Za svoj rad biva nagrađen prvom nagradom za skulpturu.
Između Rima i Beograda (1912. – 1913.)
1912. g. nastanjen u Rimu, no započinje djelovati i na relaciji Rim – Beograd. U okviru Društva hrvatskih umjetnika „Medulić“ sudjeluje na Četvrtoj jugoslavenskoj izložbi u Beogradu, a njegov Zdenac života biva postavljen ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
1913. g. i dalje boravi i radi na relaciji Rim – Beograd, no potaknut općom atmosferom i događajima pred Prvi svjetski rat (Balkanski ratovi 1912. – 1913.) započinje izrađivati skulpture sakralne tematike. Dobiva narudžbu za izradu Fontane pobjede na Terazijama u Beogradu, za koju izrađuje brončanu skulpturu Pobjednik. Ipak, do realizacije fontane nije došlo, a skulptura je 1928. godine postavljena na visoki kameni postament na lokaciji gradskog parka Kalemegdana.
Emigracija tijekom Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.)
1914. g. samostalno izlaže na XI. Biennaleu u Veneciji, a priprema i samostalnu izložbu u Splitu, koju austrijske vlasti zabranjuju. U Rimu susreće Augustea Rodina te ga portretira u dva navrata.
Tu upoznaje i češku umjetnicu Růženu Zátkovu, s kojom započinje prisan platonski odnos kojeg će kasnije opisati u romanu Vatra i opekline. Započinje živjeti u emigraciji.
1915. g. kao član Jugoslavenskog odbora aktivno se bavi politikom. Boravi u Parizu i Londonu, a u potonjem samostalno izlaže u Victoria & Albert muzeju. Bio je prvi umjetnik nakon Rodina kojemu je ukazana čast da u tom muzeju priredi samostalnu izložbu.
1916. g. boravi u Parizu i Ženevi. U Ženevi izrađuje Raspeće Veliko, koje je u početku krasilo glavni oltar crkve sv. Blaža (1920.), a kasnije sv. Marka u Zagrebu (1940.). Danas je smješteno iznad glavnog oltara u crkvici sv. Križa u kompleksu Meštrovićeve Crikvine – Kaštilac u Splitu.
1917. g. živi u Cannesu i Parizu. Tamo izrađuje prve reljefe koji će postati dijelom kristološkog ciklusa Povijest Isusa iz Nazareta u drvu kasnije postavljenog u kompleksu Crikvine – Kaštilac u Splitu. Izlaže na Izložbi Srpskih i hrvatskih umjetnika u Grafton Galleries u Londonu.
1918. g. po završetku Prvog svjetskog rata boravi u Rimu te izrađuje poneke skulpture sakralne i glazbene tematike.
Povratak u domovinu (1919.)
1919. g. odlučuje se nastaniti u Zagrebu. Izlaže na Izložbi jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije u Splitu, posljednje u sastavu Društva hrvatskih umjetnika „Medulić“. Nastavlja potom izlagati u Velikoj Britaniji. Biva jednim od organizatora i sudionika Izložbe jugoslavenskih umjetnika u Petit Palaisu u Parizu za vrijeme održavanja Mirovne konferencije.
Biva izabran za počasnoga člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a o njemu bivaju objavljene i prve dvije monografije.
1920. g. nastanjuje se u Dubrovniku te započinje raditi na kapeli Gospe od Anđela u Cavtatu, koja je i zavjetna kapela bogate dubrovačke brodovlasničke obitelji Račić. Tamo upoznaje Olgu Kesterčanek (1894. – 1984.), farmaceutkinju rodom iz Križevaca, koja će kasnije postati njegovom drugom suprugom i majkom njegove djece.
1921. g. u Zagrebu kupuje i preuređuje kasnorenesansni sklop kuća u Mletačkoj ulici na Gornjem gradu, kojima dograđuje i atelijer. Počinje i sustavno otkupljivati parcele za gradnju obiteljske vile na splitskim Mejama, koja će kasnije postati Galerija Meštrović.
1922. g. dovršava izgradnju i skulpturalnu opremu zavjetne kapele obitelji Račić u Cavtatu te postaje profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kojoj će doprinijeti modernizaciji njezina programa.
1923. g. biva imenovan rektorom zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Zasniva obitelj s Olgom Kesterčanek, koja će mu roditi četvero djece: Martu (1924. – 1949.), Tvrtka (1925. – 1961.), Mariju (1927. – 2023.) te Matu (1930.).
Američka turneja (1924. – 1926.)
1924. g. po prvi put putuje u Sjedinjene Američke Države, gdje će samostalnom izložbom u muzeju Brooklyn u New Yorku započeti niz izložbi po američkim gradovima. Izrađuje javni spomenik oca hrvatske književnosti, Marka Marulića.
1925. g. biva otkriven Spomenik Marku Maruliću na Trgu braće Radić u Splitu. Samostalno izlaže u Buffalu, Detroitu, Rochesteru, Chicagu, St. Louisu, Bostonu i Clevelandu. Razvodi se od prve supruge Ruže Meštrović.
1926. g. vraća se u Zagreb. Tada je otkriven Spomenik Josipu Jurju Strossmayeru u Zagrebu.
Zagrebačko razdoblje
1927. g. u Zagrebu izrađuje brojne skulpture u art déco stilu te dva reljefa za kristološki ciklus u kompleksu Crikvine-Kaštilac. Izrađuje i Spomenik Indijancima koji će biti postavljen na ulazu u čikaški Grant Park te veliku brončanu skulpturu Grgura Ninskog koju kani postaviti na splitskom Peristilu.
1928. g. Spomenik Indijancima biva otkriven u Chicagu. Započinje izgradnju obiteljske grobnice u Otavicama, ujedno i crkve Presvetog Otkupitelja, te uređuje plan njezina interijera.
1929. g. otkriven je Spomenik Grguru Ninskom na splitskom Peristilu. Započinje uređivati okoliš za izgradnju budućeg ljetnikovca na splitskim Mejama.
1930. g. završava izgradnju obiteljske grobnice u Otavicama. Izrađuje Spomenik zahvalnosti Francuskoj na Kalemegdanu u Beogradu.
1931. g. započinje izgradnju obiteljskog ljetnikovca na Mejama u Splitu.
1932. g. samostalno izlaže u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu te oblikuje skulpture i reljefe za unutarnji prostor gornjogradske crkve sv. Marka u Zagrebu. Izrađuje znamenitu skulpturu Povijest Hrvata, čiji se brončani odljev nalazi na Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu, mramorna inačica na Kraljevskom dvoru u Beogradu na Dedinju, a gipsani model u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
1933. g. samostalno izlaže u pariškom Jeu de paume des Tuileries i Belvedereu kraljice Ane na Hrádčánima u Pragu pod pokroviteljstvom Tomaša Masaryka. Otvara Galeriju Meštrović u Ilici 12 u Zagrebu te Atelijer Meštrović u Ulici Josipovac 5 u kojima pohranjuje svoja djela. Galerija je djelovala do 1937. godine.
1934. g. postaje redovitim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Započinje graditi Spomenik neznanom junaku na Avali (1934. – 1938.) te izrađivati program njegova skulptorskog uređenja. Projektira i započinje gradnju Doma likovnih umjetnosti na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, koju dovršava 1938. godine.
1935. g. nastavlja s kiparskim uređenjem unutrašnjosti crkve sv. Marka u Zagrebu.
1936. – 1937. g. izrađuje konjaničke spomenike rumunjskih kraljeva Karola I. i Ferdinanda I. za Bukurešt te spomenik hrvatskom fizičaru Ruđeru Boškoviću.
1938. g. dovršava gradnju Doma likovnih umjetnosti u Zagrebu te crkve Naše Gospe u Biskupiji kod Knina.
1939. g. dovršava izgradnju reprezentativnog obiteljskog ljetnikovca na Mejama u Splitu, danas Galerije Meštrović. Započinje i obnovu renesansnog kaštilca obitelji Capogrosso iz 16. stoljeća te gradi crkvicu sv. Križa s bočnim dvorištem u svrhu izlaganja svojih djela. Otkriven je i spomenik rumunjskom kralju Ferdinandu I. u Bukureštu.
Posljedice rata – uhićenje, odlazak iz domovine
1941. g. dovršava izgradnju kompleksa Crikvine-Kaštilac s crkvicom sv. Križa, u koju započinje smještati svoje drvene reljefe s prikazima Kristova života (1916. – 1950.). Dočekuje talijansku okupaciju u Splitu te stoga bježi u Zagreb, gdje biva interniran od strane ustaša te zatvoren u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu.
Šestu je noć trebao biti likvidiran bez prethodnog saslušanja. Talijanska vlast uklanja Spomenik Grguru Ninskom sa splitskog Peristila. U zatvoru izrađuje crteže za buduće skulpture i piše traktat Michelangelo: eseji umjetnika o umjetniku, imaginarne Razgovore s Michelangelom te s francuskog prevodi starogrčku dramu Demetra.
Dom likovnih umjetnika Vlada NDH prenamjenjuje u džamiju.
1942. g. u siječnju premješten je u kućni pritvor. U ožujku mu je odobreno slobodno kretanje. Pribavlja dozvolu za odlazak u inozemstvo te odlazi u Rim, gdje biva zaklonjen u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima. Angažira se oko skulpturalne opreme nove zgrade Zavoda. Izlaže i na XXIII. Biennaleu u Veneciji.
1943. – 1944. g. odlazi u Švicarsku i živi na relaciji Lausanne – Ženeva. U atelijeru u Laussani izrađuje drvene reljefe.
1945. g. objavljena mu je knjiga Dennoch will ich hoffen … Ein Weihnachtgespräch (Ipak se nadam … Božićni razgovori). U Lausanni izrađuje uljane slike na drvu sakralne tematike.
1946. g. vraća se u Rim te mu biva dodijeljen Atelijer Američke akademije, u kojem izrađuje djela biblijske i mitološke tematike koja ekspresivnim likovnim jezikom progovaraju o vlastitom iskustvu rata, utamničenja i izbjeglištva: Job, Prometej, Perzefona, Atlantida i Rimska Pietà.
Preseljenje u SAD (1947.)
1947. g. na poziv Američke akademije znanosti i umjetnosti izlaže svoja djela u muzeju Metropolitan u New Yorku. Nastanjuje se potom u obližnjem gradu Syracuse, NY, gdje je imenovan profesorom na Umjetničkoj školi pri Sveučilištu Syracuse.
1948. – 1950. g. dovršava svoj kristološki ciklus reljefa za crkvicu sv. Križa u kompleksu Crikvine-Kaštilac. Radi i druge sakralne motive.
1951. g. imenovan je počasnim članom Akademije likovnih umjetnosti u Beču. U suradnji s američkim arhitektom židovskog podrijetla Erichom Mendelssohnom skicira idejni projekt za Židovski spomenik u New Yorku, koji nije ostvaren.
Darovni ugovor 1952.
1952. g. u siječnju sastavlja Darovni ugovor, kojim svoje posjede u Republici Hrvatskoj (obiteljsku vilu u Splitu – Galeriju Meštrović, zapadni dio kompleksa Crikvine-Kaštilac u Splitu, obiteljsku grobnicu – crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama te kuću i atelijer u Zagrebu – Atelijer Meštrović), zajedno s velikim brojem svojih djela, daruje hrvatskom narodu.
Njegovi darovi objedinjeni su u Fundaciju Ivana Meštrovića, koja je od 2007. godine organizirana kao Muzeji Ivana Meštrovića, sa sjedištem u Splitu.
Stjecanje američkog državljanstva i odlazak u South Bend
1953. g. piše autobiografski roman Vatra i opekline u obliku intimne ispovijedi iz koje doznajemo detalje njegova odnosa s trima ženama: prvom suprugom Ružom Meštrović, češkom umjetnicom Růženom Zátkovom te Marijom Banac, kćeri brodovlasnika Ive Banca.
Izrađuje Spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću, hrvatskom franjevcu i pjesniku, veliku skulpturu Čovjek i sloboda, postavljenu u Mayo klinici u Rochesteru, Minnesota, te brončani kip sv. Ivana Krstitelja koji krasi unutrašnjost krstionice splitske prvostolnice.
1954. g. postaje građaninom Sjedinjenih Američkih Država, a njegov Spomenik Grguru Ninskom postavljen je iznad Zlatnih vrata Dioklecijanove palače u Splitu. Izrađuje Spomenik Nikoli Tesli, danas smješten na križanju Preradovićeve i Masarykove ulice u Zagrebu, veliki kip Sv. Jeronima ispred zgrade hrvatske franjevačke misije u Washingtonu. Assumption College u Windsoru, država Ontario, Kanada, dodjeljuje mu godišnju nagradu za doprinos kršćanskoj kulturi (Annual Christian Culture Award).
Na poziv vlč. Theodora Hesburgha nastanjuje se u gradu South Bend, Indiana, gdje počinje djelovati na katoličkom Sveučilištu Notre Dame.
Posljednje godine
1955. g. počinje djelovati kao profesor na poslijediplomskom studiju kiparstva na katoličkom Sveučilištu Notre Dame u South Bendu, Indiana. Stječe akademsku titulu doktora likovnih umjetnosti na Sveučilištu Notre Dame te doktora prava sa Sveučilišta Marquette u Milwaukeeju, Wisconsin.
1956. g. biva otkriven Spomenik Ruđeru Boškoviću, izrađen 1937., postavljen u parku Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu. Izrađuje spomenik Mili Gojsalić, koji se nalazi na brdu nadomak Omiša.
1957. – 1958. g. izrađuje spomenik dubrovačkom komediografu Marinu Držiću, postavljen ispred Kneževa dvora u Dubrovniku. Radi brojna djela pretežito sakralne tematike te poneke javne skulpture za Hrvatsku i inozemstvo.
1959. g., prvi put nakon što ju je napustio, dolazi u kratak posjet domovini.
1960. g. biva izabran za člana Američke akademije za umjetnost i književnost.
1961. g. u Buenos Airesu, glavnom gradu Argentine, prvi put mu je objavljena knjiga Uspomena na političke ljude i događaje, a Republika Austrija dodjeljuje mu odlikovanje za znanost i umjetnost.
1962. g. umire 16. siječnja u South Bendu te osam dana kasnije biva sahranjen u obiteljskoj grobnici – crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama.
